Šaptači

Ima ih u svakoj glavi. Prevrtljivi su, komplikovani, često ih ama baš ništa ne razumemo.

Moji su posebni trovači i inspiratori. Bacaju me po raznim iluzijama onako kao da sam upala u neku strašnu buru. Olupaju me sa svih strana, dave me i oživljavaju. Ostave me potpuno bez daha pa mi daju ogromnu količinu iluzije koju, onako baš nesmotreno i hirovito udahnem.

I taj udah ume da guši. Možda i jače od bilo čega drugog. Udahnu ti ideju o nečemu, nekome. Pa je onda razvijaju, dopunjuju, uveličavaju. Dovedu te do vrhunca mašte gde je sve toliko stvarno da možeš da osetiš. Dodirneš. Prstima-ne. Mislima-da.

Šaptači umeju da mi nacrtaju osmeh u očima. Neretko ali ne i prečesto. Kad oči zacakle i stvore grimasu na licu koju svi prepoznaju kao osmeh. Iza najvećih i najlepših osmeha krije se bol. Znate li to? Uvek se jaki najjače smeju.

Kad mi šapnu da moram da budem jaka ja pojačam tu grimasu na licu zvukom. Smejem se jako i silovito. Iz grla, čisto. Ljudi kažu zrači osmehom. Da, gore nego Černobilj.

Šaptači su uvek prisutni. Borimo se ili im se prepuštamo. Šta god da radimo najgori momenat je kad šaptači utihnu… Ne pitajte me zašto znam.