Pogledi

Njih dvoje se gledaju ONIM pogledima. Znaš ONE poglede? A meni oni uopšte ne idu jedno uz drugo. Ona je sva… a on… Ma uopšte nisu par!

Ali jesu. Između njih postoji tako jaka energija, prosto lebdi u vazduhu. Nekako se to uvek vidi. Pogledi najviše govore. Zagledajte se u njihov pogled i videćete koliko su njih dvoje jedno za drugo.

Nije tačno da su različiti. Ti različiti ne traju, ne traže se, ne gore jedno zbog drugog. Nemojte im davati dušebrižničke savete- E sad treba da mu … jer je…

Pomozite im da sačuvaju njihovu ljubav. Ne ubijajte ih u pojam. Pa znate li koliko su se tražili? Znate li koliko se često dešava da se dvoje NAĐU? Onako dušama. Iskreno. Možda nisu savršeni, možda nisu ni prošli pored savršenih. Možda su prepuni mana kojih nisu ni svesni. To ne znači da ne zaslužuju ljubav. Jaku, snažnu, motivišuću, hrabru, ludu, posvećenu… NJIHOVU ljubav.

Zato, kad vidite TO dvoje u parku, na ulici… U ogledalu… Znajte da JESU jedno za drugo. Baš oni. Baš vi. Zato što je tako.

Budan sanjaj

Grlim te ljubavlju. Najčistijom i najiskrenijom koju možeš da zamisliš. Nežno ti pružam svaki dodir i misao. Tiho ti šapućem, prstima, tu ljubav koju sanjaš.

Sanjaj me budan. Sanjaj moj lik i reči koje ti poklanjam. Ja svaki poklon dajem od srca. Ne misli o razlozima, maštaj me.

Dajem ti poljupce i uzdah po uzdah. Skupićeš ih već u celinu. U prasak koji vrišti iz moje duše. Iskren. Pun tebe.

Vidiš nema pravih reči, samo pravih emocija. Uzmi ih i izmaštaj me. Onda pruži ruke i dodirni me. Onda sam tvoja zbilja a ti moja stvarnost. Onda smo isti.

Buđenje

Postoje u nama neki čudni tegovi koji nas vuku. Na svaki od tih tegova zakačene su misli. Crne misli koje stvaramo brže od bilo kojih prijatnih. Zašto?

Kažu da nam je mozak tako programiran. Da se oslanja na iskustvo i na naučeno. Istreniran je takoreći. E onda vi odlučite da ga prevaspitate. Kako? Jednostavno. Kažete mu bukvalno da ODJEBE sa glupostima.

Kažete mu da ste okrenuli novi list. Da ste zahvalni na svakom jutru i večeri. Na onima koje volite, na krevetu na kome spavate, na zidovima koji vam čine dom. Na svemu! I počinje… Prvo neprimetno, lagano, kaskajući. Stvara se jedna pozitivna misao koja budi lepu emociju. Naravno odmah se javlja pitanje- da li joj se prepustiti? Odgovor je- DA. Ogromno DA!

Onda se javlja ta neka griža savesti- da li ja zaslužujem ovu lepu emociju? Šta li će mi se ružno desiti zbog nje? Odgovor je- uslediće još lepog. Zatim još lepog i (zamislite) JOŠ LEPOG. Zato što to svako zaslužuje. Zato što nismo ovde da bismo bili nesrećni. Zašto uopšte dozvoljavate tim tegovima da vas vuku ka nečemu što vam nije prirodno?

Zvuči logično, jel da? Zvuči logično i da možete imati loše misli, trenutke, dane… Ali još je logičnije da ne želite takav život.

Sve se može promeniti. Ljubav i zahvalnost neka vas vode, a mašta neka vam pokaže put. Prepustite se lepom, prijatnom. Zaslužujete to. Ne žrtvujte se, ne zavaravajte sebe da je to sa razlogom i da to donosi dobro. Kome vaše žrtvovanje čini? Ako ste vi nesrećni ko je onda srećan?

Možete. Svi mogu. Nije to ne znam kakav rad. To je prepuštanje lepom. Probajte.

 

Mind detox

Probajte, savršeno funkcioniše!

Deset dana svedete negativne misli na maksimum 1 minut dnevno. Bude kriza al posle pet dana ne skidate osmeh sa lica. Neverovatan je osećaj kad shvatite da možete da kontrolišete sopstvene misli. Oslobađajuć!

Toliko oslobađajuć da je pomalo i zastrašujuć. Poimanje odgovornosti za sve postupke, situacije, osećaje… Zamislite, odgovorni ste samo VI za sve u Vašem životu?! Ne on, ne ona, oni… Samo Vi. Auuu!

Pobogu pa svi ti psiholozi, motivatori, psihijatri, Pere, Mike… Svi su upravu- odgovornost je samo naša i misli se mogu voljno menjati. Jel lako? Naravno da nije. Jel može svako? Naravno. Ako želi.

Mislim da je bitno probati. Ne košta a biće Vam interesantno. Verujte mi ta vrsta kontrole samog sebe je nešto posebno. Znate onaj glasić što prvo šapuće, pa priča pa na kraju viče? Neeeema. Ućutka se. Ne ugine, ne brinite. Tu je i čeka da opet padnete da bi Vas maaalo trovuckao.

Nisam još zaslužila Oskara al polako 🙂 Znam da će ovih deset preći u x dana. Znam i da će uvek biti različitih izazova ali isto tako sada znam da način postoji. Treba samo stegnuti petlju i prepustiti se promeni.

Ljubav

Imam tu neverovatnu sposobnost da zavolim neke čudne ljude. A zavolim baš jako. Do koske.

Umela sam nekad da budem svoja i to ne baš tako davno. Znala sam da kažem istorijsko NE, da se okrenem i odem. Šta mi se sad desilo- pojma nemam.

Možda je ova ljubav malo surovije utrčala. Možda sam je nespretno dočekala. Možda sam mogla da budem pametnija, trezvenija, zatvorenija…

Istina je da sam joj se potajno nadala. Istina je da me je tako jako opila da ne mogu da se otreznim. Istina je da sam se opustila u nečijem zagrljaju prvi put posle deset godina.

Sad sam između dva zida. Udaram u oba glavom, naravno. Čujem svoje misli koje me proganjaju i trudim se da ih zauzdam, smirim i promenim.

On je težak, čudan, bezobrazan, razmažen… A opet vrlo inteligentan. Ne ume da se opusti, ne ume da voli. Ne želi… Ko će ga znati. Samo ON zna šta mu je u glavi i ne daj bože u srcu. Pokrenuo je lavinu lepog i onda udario lični pečat. Posrao se na sve.

Volela bih da znam svoj udeo u sranju. Nešto sam bila previše. Verovatno željna njega… Takvog…

Elem,  ljubav. Idalje verujem u neku njenu neuništivost, milokrvnost, snagu. Idalje sam ona ista emotivna budala. Samo još slabija i osetljivija. Jbm li ga kako…

Uspavanka za njega

Uspavaj tog stvora u sebi koji ne zna šta hoće, da se nikad više ne probudi. Da se nikad više ne sretnemo.

Šta to živi u nama što nam ne da mira? Što nikad zadovoljno nije?

Dobila sam fantastičan savet- ne POKLANJAJ pomoć. Nikad pre nisam na taj način razmišljala o tome. Al surova istina je da moramo sami doći do toga da nam je potrebna promena. Trebalo bi da nam svima osnovni pokretač bude ljubav. Prema sebi i drugima.

Međutim, ljubav se previše materijalizuje. Samim tim gubi na svojoj širokogrudosti, davanju i primanju. Pogube se ljudi u traženju a onda kad nađu, jedva dočekaju da unište. Postali smo pravi rušitelji. Prijateljstva, porodice, ljubavi… A u prirodi nam je da smo graditelji.

Okrećemo se svi povremeno i šta vidimo iza sebe? Ruševine. Ruševine stvaraju gorak ukus poraza a što više poraza-sve više besa i razočarenja.

Bes uvek rađa još besa. Bes ne možete umoriti ni smiriti. Možete ga uspavati. Duboko u sebi. Realno, tako postajete tempirana bomba al bože moj. Onda naiđe život. Donese neke izazove, ljude… Bes se budi. Ne zbog svih njih nego zbog vas. Vas koji ste ga samo uspavali.

Da li je bitno sa kim će se taj bes poigrati? Nije. Prvo će razoriti vas. Neprimetno, za početak. Onda sve i svakoga oko vas.

Nemojte se menjati. Uvucite se u taj oklop još dublje. Napravite jače zidove. Povredite sebe još više. Samo jedna stvar- nikako se ne okrećite. Jer možda vas te ruševine probude.

Šaptači

Ima ih u svakoj glavi. Prevrtljivi su, komplikovani, često ih ama baš ništa ne razumemo.

Moji su posebni trovači i inspiratori. Bacaju me po raznim iluzijama onako kao da sam upala u neku strašnu buru. Olupaju me sa svih strana, dave me i oživljavaju. Ostave me potpuno bez daha pa mi daju ogromnu količinu iluzije koju, onako baš nesmotreno i hirovito udahnem.

I taj udah ume da guši. Možda i jače od bilo čega drugog. Udahnu ti ideju o nečemu, nekome. Pa je onda razvijaju, dopunjuju, uveličavaju. Dovedu te do vrhunca mašte gde je sve toliko stvarno da možeš da osetiš. Dodirneš. Prstima-ne. Mislima-da.

Šaptači umeju da mi nacrtaju osmeh u očima. Neretko ali ne i prečesto. Kad oči zacakle i stvore grimasu na licu koju svi prepoznaju kao osmeh. Iza najvećih i najlepših osmeha krije se bol. Znate li to? Uvek se jaki najjače smeju.

Kad mi šapnu da moram da budem jaka ja pojačam tu grimasu na licu zvukom. Smejem se jako i silovito. Iz grla, čisto. Ljudi kažu zrači osmehom. Da, gore nego Černobilj.

Šaptači su uvek prisutni. Borimo se ili im se prepuštamo. Šta god da radimo najgori momenat je kad šaptači utihnu… Ne pitajte me zašto znam.

 

Trebaš mi

Trebaš mi. Jako mi trebaš. Zašto? Paaaa… Evo nabrojaću ti zašto.

Trebaš mi jer moja ruka se najlepše uklapa uz tvoju ruku. Tvoja šaka je jedina koja čuva moju. Nežno i sigurno.

Trebaš mi jer jedino tvoj zagrljaj leči. Jedino u tvojim rukama umem da dišem, smireno i blaženo. Divan osećaj spokoja.

Trebaš mi jer moje usne se tope kad dodirnu tvoje. Samo tvoje usne znaju prave reči i pravi trenutak. Za sve.

Trebaš mi jer moje telo gori samo uz tvoje. Samo ti budiš takvu strast i požudu. Samo ti znaš te zone…

Trebaš mi jer je tišina sa tobom uzvišena. Vodi me u neki drugi svet gde reči ne moraju da postoje.

Trebaš mi jer se sa tobom smejem. Ludački, iskreno, od srca.

Trebaš mi jer sam sa tobom ja JA. Opuštena, jaka, zadovoljna, sigurna i srećna.

Trebaš mi jer sa tobom želim da šetam Kalemegdanom za x godina, držeći te idalje za ruku punu uspomena.

Trebaš mi jer treba zbog nekoga da naučim da pletem vuneni šal i čarape za te duge šetnje Kalemegdanom, u hladne dane.

Jel sad shvataš zašto mi trebaš? Jel sad shvataš koliko te volim?

Povuci ručnu

Ručna kočnica služi za zadržavanje emocija. Nemojte mi samo sad prosuti priču kako je to nezdravo i do kakvih posledica vodi jer život koji živimo govori drugačije.

Svako ozbiljnije otvaranje ka ljudima vodi do takvih posledica da je bukvalno potreban kompletan remont psihe. Zamislite, recimo, da upoznate nekoga ko je baš sličan vama. Istog ste obrazovanja, interesovanja, volite ista mesta, dovršavate jedno drugom rečenice. Da li je dovoljno za početak emocija? Mislim da bi se svaki psiholog složio da jeste. Počnete vezu sa tom osobom, počnete da se opuštate. Prosto osećate kako vam se telo i duša prepuštaju. Sve ide lagano i baš prija. Pa gde je kvar, pitate se? E tu je caka. U ovo vreme u kom živimo, neko nepisano pravilo je da je jedna od ove dve osobe neiskrena. Igra takozvanu igricu emocija- ti meni, ja tebi. Ti meni više, ja tebi sve manje. Zovite tu osobu energetskim vampirom, manipulatorom… Kako god hoćete ali što više vaše emocije jačaju jača i ego druge osobe.

Odjednom ste u klopci. Šta sad? Ogoljen sam ŠTA SAD? Prethodna opuštenost i smirenost, kojima ste se taman prepustili, zamenjuje uznemirenost. Počinjete borbu. Sa samim sobom i sa tom, partnerskom osobom.

Ok, polazite od toga da  je ta osoba imala neke probleme. Na poslu, u porodici. Traume iz detinjstva, tešku i komplikovanu prethodnu vezu… Kvaran zub, polomljen nokat… Tražite opravdanje i za sebe i za partnera. Ne nalazite ga. Jer opravdanja nema.

U situaciji ste da neko potpuno upravlja vama a do juče vam se nije tako činilo. Saznajete možda i za prevare, laži. Možda ta osoba odjednom postaje i nasilna. Čitate razne članke, pratite sve moguće life coach-ere, molite Boga…Kasno je. Otvorili ste se. Bukvalno ste postali lovina.

Ne znam zašto je to tako. Nemam nijedno normalno objašnjenje. Samo gledam sebe i sve oko sebe i stalno se potvrđuje- kad se jedan otvori, drugi počinje surovo da vlada.

Zato moj savet jeste kočnica. Bez opuštanja. Tad valjda sve postaje previše jednostavno i nezanimljivo, šta li. Emocije, čiste i iskrene, više nisu u modi.

Jednom

Nisu me ubile sve te tvoje uvrede ali zagrljaji jesu. Zagrljaji, poljupci, držanje za ruke… To je bilo toliko retko i toliko mi je trebalo.

Slagaću te milion puta ako treba, da mi više ne značiš ništa. Da je sve gotovo. Shvatiću to kao moralnu obavezu prema sebi. Znaš, ja dugujem sebi da budem srećna. To mi je neki dugoročni plan- srećna i nasmejana. Ti si svaki moj osmeh kaznio. Ubedio si me da volim nekog imaginarnog tebe pa se sve češće pitam da li si ikada i postojao? Posmatraš li ženu kao neprijatelja možda i zaslužuješ da ti ona to postane. Da ti se sveti za svaki udarac, svaku gadost i glupost. Za svako uzdizanje i bacanje u blato. To nije bila ljubav. Nadam se da si bar toga svestan i da ne lažeš više sebe. To je bila tvoja potreba da nekoga uniziš da bi sebe izdizao. Jadna je ta tvoja sreća. Jadan je taj tvoj život kad svaki dan moraš da gledaš tu jadnu uplašenu zverčicu u ogledalu.

Jednom ćeš se probuditi svestan nesreće koju nosiš u sebi. Samo na trenutak bićeš svestan ali taj trenutak nastaviće da se ponavlja u tvojoj glavi. Znaš do kada? Zauvek. Znaš zašto? Znaš samo ne smeš da izgovoriš. Ne brini, ja ću oprostiti. Ti sebi nećeš moći.